Wednesday, August 24, 2011

T I T O

























Pionirska zakletva seida gavranovic 1961

Danas, kada postajem pionir
Dajem casnu pionirsku rijec:
Da cu marljivo uciti i raditi
I biti dobar drug;
Da cu voljeti nasu samoupravnu domovinu
Socijalisticku Federativnu Republiku Jugoslaviju
Da cu razvijati bratstvo i jedinstvo
I ideje za koje se borio Tito;
Da cu cjeniti sve ljude svjeta
koji zele slobodu i mir! seida gavranovic omladinka junior 1968

obnovljena zakletva; 2011,august:
================================
Dragi Druze Tito,,pokoj Ti vjecni
Ja Ti se kunem da sa Tvog puta
nikad nisam i necu skrenuti,
Tvoja pionirka,omladinka,
junior i senior Seida Gavranovic.
BILO JE CASNO ZIVJETI S,TOBOM

Sunday, May 29, 2011

Marsal Tito



Josip Broz, poznatiji pod nadimkom Tito (7.5. 1892. - 4.5. 1980.) je jugoslavenski revolucionar, vojskovodja i drzavnik koji se smatra jednom najvaznijih licnosti 20. stoljeca i uopste historije na prostorima bivse Jugoslavije.
Josip Broz rodio se u malom selu Kumrovcu na Sutli, u najzapadnijem dijelu Hrvatskog zagorja 7. maja 1892. godine kao sedmo od petnaestero djece roditelja Franje (Franceka) i Marije Broz, rodjene Javersek. Mali "nesporazum" oko toga biografskog podatka, s obzirom da se Titov rodjendan slavi na dan 25. maja, objasnili su njegovi biografi cinjenicom da je Josip Broz za vrijeme svoga dugogodisnjeg revolucionarnog rada bio prisiljen da se sluzi laznim papirima i dokumentima, pa je tako i u jednom vojnickom dokumentu austro-ugarske vojske zabiljezeno da je rodjen 25. maja. A upravo na taj dan (25. V 1944) izvrsen je i desant na Drvar. Rodjendan je ostao, pa ni sam Tito nije zelio da se taj datum mijenja kad ga je narod vec prihvatio. Sin oca Hrvata i majke Slovenke, Josip Broz nije osjecao nikakvih nelagoda zbog te okolnosti, jer izmedju dvije susjedne zemlje nije bilo antagonizma ni netrpeljivosti. Josip Broz je mnoge dane djetinjstva proveo kod djeda Martina preko Sutle, te naucio odlicno slovenski, zbog cega je imao poteskoca kada je posao u hrvatsku osnovnu skolu.
Kada se rodio Josip Broz, zivot u kumrovackoj dolini je bio tezak i naporan, oskudan i jednolican. Iako je kmetstvo odavno bilo ukinuto, seljastvo su pritiskali teski nameti, porezi i opsta oskudica, jer su im posjedi bili mali, rasparcani, a zemlja slabe kvalitete. Godina 1903. i 1904. bile su veoma burne u tim krajevima, u znaku opsteg narodnog pokreta protiv madzarizacije s jedne strane, i u znaku pobune siromasnih seljaka protiv svih vrsta eksploatacije s druge strane.
Osnovnu skolu Josip Broz je pohadjao u Kumrovcu od 1900. do 1905. Po svrsetku osnovne skole Josip Broz je, zbog teskog stanja u obitelji, morao odloziti svoj odlazak na zanat, pa je neko vrijeme morao raditi kod svog ujaka u Sloveniji. Nakon toga je radio u jednoj sisackoj kantini. Godine 1907. je postao segrt mehanicarske radionice u Sisku. Po zavrsetku segrtske skole 1910. prvi put stize u Zagreb gdje postaje clan Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije i ucestvuje u radnickim demonstracijama.
Nakon "izleta" u Trst, gdje nije nasao posao, vraca se u Zagreb gdje 1911. sudjeluje u velikim demonstracijama. Nakon toga je radio u Kamniku u Sloveniji, Cenkovu u Ceskoj, u Münchenu, u tvornici automobila "Benz" u Mannheimu, u Njemackom Ruhru, Becu, Beckom Novom Mjestu gdje je radio u tvornici automobila "Daimler" kao probni vozac. Naucio je njemacki i ceski jezik, usavrsio svoj i izucio nove zanate.
Godine 1913. odlazi u austro-ugarsku vojsku. Tamo je relativno brzo napredovao i stekao podoficirski cin. Takodjer je otkrio i talent za macevanje te je dobio srebrnu medalju na prvenstvu austro-ugarske vojske u toj disciplini. Pocetkom prvog svjetskog rata 1914 shvatio je da to nije njegov rat i da nema za sta da ratuje, pa je u to uvjeravao i svoje drugove u kasarni. Odveden je u Petrovaradinsku tvrdjavu i tu je proveo neko vrijeme, ali nije osudjen nego je poslan na frontu u Galiciju pa zatim na Karpate.
Na fronti je bio do 25. maja 1915. kada je ranjen i zarobljen. U ruskoj bolnici provodi trinaest mjeseci gdje mnogo cita u uci ruski jezik. Nakon izljecenja, Tito je kao zarobljenik poslan na rad u selo Kalasijevo. Pored posla nalazi vremena za citanje a u razgovorima sa seljacima sve se cesce spominje ime Lenjin.
Krajem 1916. premjesten je u Kungur gdje radi na odrzavanju zeljeznicke pruge. U junu 1917. napušta Kungur i odlazi u Petrograd gdje sudjeluje u demonstracijama. Zatim bjezi u Finsku. Tamo je uhapsen i poslan u zatvor u Petropavlovskoj tvrdjavi, iz koje je transportiran natrag u Kungur. Iz transporta je pobjegao i dospio u Omsk, gdje se, poslije pobjede oktobarske revolucije, prijavio u odred Crvene internacionalne garde. Na proljece 1918. zatrazio je da bude primljen u Rusku komunisticku partiju (boljsevika). U ljeto iste godine umaknuo je pred Kolcakovom vojskom medju Kirgize, gdje je radio kao strojar u jednome mlinu. Po povratku boljsevika u Omsk vratio se u taj grad i tamo postao clan jugoslavenske sekcije Ruske komunisticke partije.
U jesen 1920. vraca se u Zagreb gdje stupa u redove Komunisticke partije Jugoslavije. Iste godine partija je zabranjena. Kada 1921. ostaje bez posla zaposljava se u mlinu u mjestu Velikom Trojstvu gdje je sa svojom suprugom zivio do kasnog proljeca 1925. godine. Tu mu se rodilo troje djece. Prvo dijete umrlo mu je u Zagrebu, a u Trojstvu su mu sahranjeni sincic Hinko, koji je umro osam dana nakon rodjenja kcerkice Zlatice, ciji se zivot ugasio nakon 17 mjeseci. Godinu dana prije nego sto napusta Veliko Trojstvo, rodjen je sin Zarko, koji je jedini ostao ziv od cetvoro njegove djece iz prvog braka.
Napusta mlin u Velikom Trojstvu i u kasno proljece 1925. godine dolazi u Zagreb. Po partijskim zadacima odlazi u Kraljevicu, Beograd i u Smederevsku Palanku. U aprilu 1927. opet se vraca u Zagreb. Od suda u Ogulinu osudjen je na sedam mjeseci robije, uvjetno na cetiri mjeseca, zbog komunisticke propagande. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na razlicit frakcije.
Kada su u junu 1928. godine organizovane demonstracije, na letku kojim se radnici pozivaju na demonstracije stajao je potpis Josipa Broza. Velika potjera policije raspisana je 20. juna 1928. Uhapsen je 4. augusta 1928. i osudjen na pet godina robije. Pocetkom 1929. doveden je na izdrzavanje kazne u Lepoglavu. Godinu dana poslije njega u Lepoglavu dolazi Mosa Pijade, tada stari i iskusni komunist. Njih dvojica su poceli zajedno raditi na organiziranju partijskih jedinica u kaznionici. Iz toga vremena sacuvan je i jedan od dva portreta Tita sto ih je izradio Mosa Pijade, koji je inace bio poznati slikar.
Pocetkom 1931. Josip Broza su iznenada premjestili u kaznionicu u Mariboru, koja je bila na glasu kao najgora u Jugoslaviji. Tu je izdrzao kaznu ali ipak nije odmah pusten na slobodu. Odveden je u Ogulin, gdje je trebao da odlezi jos tri i pol mjeseca one kazne na koju je bio uvjetno osudjen. Tek potkraj marta 1934. izlazi iz zatvora, ali mu je odredjeno da mora boraviti u rodnom Kumrovcu i da iz njega ne smije nigdje otici.
Vec u aprilu te godine napusta Kumrovec i odlazi u Samobor. Postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito. Postojalo je vise prica o tome kako je dobio to ime ali je Josip Broz kasnije vise puta objasnjavao da ga nikakav posebni razlog nije potakao da uzme to ime. Jednostavno, to je narodno ime, koje nije posebno rijetko. Presavsi u ilegalnost, Tito je nastavio jos vecom partijskom aktivnoscu. Ukljucen je u Politicki biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu.
Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunisticke partije Jugoslavije. Poslije toga jos dva puta odlazi u Moskvu 1938. i 1939. godine. Fasizam se sirio Evropom, Hitlerove i Mussolinijeve armije su na granicama Jugoslavije, a vlada Cvetkovic-Macek ne vidi opasnost koja se blizi. Jedne od posljednjih veceri u oktobru 1940. godine u Dubravi je odrzana Peta zemaljska partijska konferencija. Na kraju konferencije Tito je rekao: "Drugovi, pred nama su odlucujuci dani. Naprijed sada u konacnu pobjedu! Iducu konferenciju moramo odrzati u oslobodjenoj zemlji i od tudjina i od kapitalista!"
Okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upucen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se istice odlucnost Partije da u oslobodilackom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mrznje i poziva radnike, seljake, omladinu, gradjane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost.
U drugoj polovici maja 1941. godine Tito odlazi u Beograd odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i pocetak oslobodilackog rata. Po napadu Njemacke na SSSR (22. juna) Politbiro CK KPJ je pod Titovim vodstvom ocijenio da je nastupio odlucan trenutak za pocetak oruzanog ustanka protiv okupatora i njegovih domacih pomagaca. Glavni stab Narodnooslobodilackih i partizanskih odreda Jugoslavije (NOPOJ) formiran je 27.juna, a Tito je postao vrhovnim komandantom NOPOJ. Pod njegovim vodstvom donesena je odluka o dizanju svenarodnog ustanka.
Beograd je napustio 16. oktobra i otisao na oslobodjeni teritorij u zapadnoj Srbiji, kamo su premjesteni i GS NOPOJ i CK KPJ. U Stolicama je 26. i 27. novembra odrzano savjetovanje nacionalnih i pokrajinskih predstavnika narodnooslobodilackog pokreta i donesene smjernice za razvoj ustanka i oslobodilacke borbe pod jedinstvenim vodstvom Vrhovnog staba NOPOJ i glavnihztabova po zemljama i pokrajinama Jugoslavije. U oktobru iste godine Tito se sastao u Ravnoj Gori s Drazom Mihailovicem radi dogovora o zajednickoj borbi protiv okupatora, koji zbog stava Mihailovica zavrsava bez uspjeha.
U oktobru i novembru 1941. godine Tito je u Uzicu, sredistu tzv. Uzicke republike odakle usmjerava razvitak ustanka. Nakon njemacke ofanzive se, zajedno s glavninom partizanskih snaga povukao u istocnu Bosnu gdje ce se stvoriti nova velika baza partizanskog pokreta. U Rudom, u istocnoj Bosni, 21. decembra 1941. je po njegovom naredjenju osnovana Prva proleterska brigada.
Nakon neuspjeha osovinskih snaga da uniste partizane u prvoj polovici 1942. godine, glavnina partizanskih snaga pokrece veliki pohod u Bosansku Krajinu, koji ce rezultirati stvaranjem velike slobodne teritorije na podrucju Hrvatske i zapadne Bosne sa sjedistem u Bihacu, tzv. Bihacke republike.
Na osnovi tih uspjeha u drugoj polovici 1942. izdaje naredbu o osnivanju prvih divizija i korpusa, sto je bio temelj stvaranja Narodnooslobodilacke vojske Jugoslavije (NOVJ). Na njegovu inicijativu u Bihasu se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifaistickih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ - Antifasisticko vijece narodnog oslobodjenja Jugoslavije kao privremeno tijelo vlasti koje ce s vremenom postati legitimna alternativa izbjeglickoj vladi u Londonu. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943, u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio povijesne odluke o buducem uredjenju Jugoslavije kao federativne drzave ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio naslov Marsala.
Tito je nakon toga rukovodio borbom iz Drvara, odakle, poslije neuspjelog njemackog desanta, 25. maja 1944. godine, odlazi na Vis, gdje razvija siroku djelatnost za medjunarodno priznanje nove Jugoslavije. U augustu 1944. susrece se u Napulju s predsjednikom britanske vlade Winstonom Churchillom. Istodobno dok se bori za medjunarodno priznanje novoga stanja na tlu Jugoslavije, rukovodi, kao vrhovni komandant, operacijama oslobodjenja zemlje, koje uskladjuje s operacijama saveznickih vojski. Predvecer 23. oktobra 1944. stize u oslobodjeni Beograd. Potvrdjujuci vec izborene tekovine, Tito 7. marta 1945. godine formira vladu Demokratske Federativne Jugoslavije.
Ratne operacije su zavrsile 15. maja 1945. Jos u toku borbe - 19. novembra 1944. - Predsjednistvo AVNOJ-a dodijelilo je Titu naziv narodnog heroja Jugoslavije. Josip Broz Tito bio je jedini Vrhovni komandant u drugom svjetskom ratu koji je svoje borce licno vodio u bitku. Ranjen je u bitci na Sutjesci u junu 1943. godine.
Nakon zavrsetka rata, nova drzava, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istocnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao sluzbena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, pocela provoditi nacionalizacija velikih poduzeca te prisilna kolektivizacija zemlje.
No, postepeno su na vidjelo pocele izlaziti i sve vece nesuglasice izmedju Tita i Staljina, koje svoj korijen imaju u tome sto su jugoslavenski komunisti na vlast dosli vlastitom borbom, umjesto uz pomoc Crvene armije, te su smatrali kako imaju pravo buduci razvoj svoje drzave odredjivati sami, a ne po sovjetskom diktatu. Prikrivena napetost Tita i Staljina je eskalirala 1948. godine kada je doslo do javnog raskola nakon Rezolucije Informbiroa.
U tom periodu je jos jednom do izrazaja dosla Titova drzavnicka sposobnost. Nakon sto se nemilosrdnim mjerama, ukljucujuci otvaranje zloglasnog zatvora Goli otok, obracunao sa Staljinovim pristasama u KPJ, vjesto je iskoristio hladni rat kako bi nagli prestanak sovjetske nadoknadio americkom pomoci. Raskid sa SSSR-om je bio i prilika da se, za razliku od dogmatskog marksizma sovjetskog tipa razvije socijalizam prilagodjen jugoslavenskim prilikama. U Narodnoj skupstini FNRJ 27. juna 1950. podnio je obrazlozenje Osnovnog zakona o upravljanju radnim kolektivima od strane radnika, istaknuvsi staro socijalisticko geslo "Tvornice radnicima". Prvi put je za Predsjednika Republike izabran 14. januara 1953. godine.
Poslije smrti Staljina uslijedila je normalizacija odnosa sa SSSR pa je, za posjeta Hruscova Jugoslaviji, u junu 1955, potpisana Beogradska deklaracija, kojom je otvoren put normalizaciji odnosa izmedju dviju zemalja.
1950-ih su Titovu novu politiku neutralnosti u hladnom ratu usvojile mnoge novostvorene drzave Treceg svijeta, pa je Tito u tome prepoznao mogucnost za stvaranje novog saveza koji je nazvan Pokret nesvrstanih. Ta ce alijansa dugo vremena ne samo omoguciti veliki ugled u svijetu, nego i njenim poduzecima donijeti mnoge unosne poslove u zemljama Treceg svijeta.
Istovremeno se i socijalizam u Jugoslaviji, neopterecen sovjetskim dogmama, poceo razvijati u smjeru sve vece otvorenosti prema novim idejama, a zivotni standard stanovnistva nastavio rasti, postavsi vidno boljim ne samo u odnosu na Istocni blok, nego i neke zapadne kapitalisticke zemlje Evrope, kao sto su Portugal i Irska. No, svi ti trendovi, koji su kulminaciju stekli krajem 1960-ih, prekinuti su pocetkom 1970-ih nakon pojave nacionalistickog masovnog pokreta u Hrvatskoj. Tito, koji je ispocetka ohrabrivao reforme i vecu otvorenost, nakon toga se stavio na stranu dogmata i konzervativaca, pa je obracun s maspokom iskoristen kako bi se Partija ocistila od reformskih elemenata u svim republikama i pokrajinama. Trijumf komunistickog dogmatizma prestavlja donosenje Ustava 1974. godine odnosno Zakona o udruzenom radu 1976. godine - nastojanja da se jugoslavenski sistem samoupravnog socijalizma kodificira u dogmu - a koji su svoje negativne posljedice pokazali tek nakon Titove smrti.
Umro je 4. maja 1980. u 15.05 sati na Klinickom bolnickom centru u Ljubljani. Pokopan je 8. maja 1980. u Beogradu u Kuci cvijeca. Na njegovoj sahrani bilo je prisutno 209 delegacija iz 127 drzava svijeta. Titova sahrana bila je zvanicno najposjeceniji pogreb nekog drzavnika u proslom stoljecu.
Tito je za svog zivota u SFRJ stvorio kult licnosti i za njegovog zivota je bilo nemoguce imati bilo kakvo kriticko misljenje o bilo kome aspektu njegovog zivota i politike, odnosno razluciti stvarne cinjenice od sluzbene propagande. To je nakon njegove smrti, a pogotovo nakon raspada SFRJ, dovelo do reakcije u vidu tretiranja Tita kao najveceg zlocinca u historiji, odnosno negiranja sluzbenih podataka u korist raznih mitova i urbanih legendi,cak i onih najapsurdnijih